Ponekad zagledam tu
gdje sam jednom ranije pisma gomilao.
Tada izroniš ti, još uvijek
iz Nove Skotije na granici blizu Trsta,
pola života otad je prošlo.
Onda nas još jednom uzmu jugoslovenski studenti
smijući se, još uvijek ne vjerujući
kad odgovorim „Kalifornija".
Još jednom moje podozrenje kad skrenu sa maršrute,
još jednom je upola jarosno.
Na obali nas još jednom zovu
na lignje. Za nas oboje još jednom po prvi put
da jedno takvo jelo sebi uopšte predstavimo.
Još jednom sjedimo pod džinovskim hrastom u Splitu
i kelnerica objašnjava da je „pipi" marka jedne limunade.
Još jednom iz ukosničke krivine u krivinu
visoko iznad litica ponad Kotorskog zaliva,
a cesta tako uska da saobraćaj iz suprotnog pravca
prisili autobus da se vrati do prethodne krivine
a cijela strmina još uvijek obrubljena olupinama.
Pogled obojen maraskom, uzom i žegom,
još jednom vidim pod nama Skadarsko lokvanj-jezero.
U Titogradu mrtva budućnost iz golog, loše fugiranog betona,
onda konjska pijaca u dolini izgubljenoj u osamnaestom vijeku.
Kao juče, al' otad je skoro 30 godina, od toga Austrijanca
tu, gdje smo se na albanskoj granici ušatorili,
koji „jedno kod Adolfa shvatiti stvarno" nije mogao,
dok su mu sinovi insekte džepnom lampom mamili
i ubijali ih hloroformom.
Od Soluna noćnim taksijem za Atinu.
Vozač se zaustavljao zbog uza, ne samo jednog,
i svaki put isključivao reflektor,
čime je cesta bivala prazna. A to je većinom bila.
Sjećaš li se trajekta s okolo igrajućim delfinima
i čađi njegovog dimnjaka u nosu?
I na ostrvu obroka od timijana?
Napuštenog manastira na vrhu brda,
mrtvih buba u manastirskom bunaru?
A Gordon nam donio tavlu.
Još imam dasku koju je nacrtao na kartonu.
Rascijepljen kvarcni kristal dao je dvije gotovo perfektne kocke,
numerisane pisaljkom od neke biljne žile.
Na ravnim stijenama naše vreće za spavanje
na jedan metar od ispljuskujućeg Sredozemnog mora.
I kako je Gordon ujutro skočio u vodu
i vrisnuo – more se sastojalo od vatrenih meduza.
Još se sjećam toga kako si stajala
sa prepredenim smiješkom i riječima
„Pisaću ti" u vratima voza.
A u prvom pismu iz Nove Skotije,
gdje stojko baš nije pušten s lanca, pisala si žaleći
što me nisi pustila na se.
Pri čemu je želja govorila da sam ti ipak ušao pod kožu,
premda na drugi način.
Dvadesetsedam godina je prošlo i s njima čak poneka zemlja.
Kad bi ovo bilo pismo, ne bih znao tvoju adresu. Je l' ostala Nova Skotija?
Ne bih čak znao ni tvoje prezime,
čak ni onda ako je nepromijenjeno.
Ipak ponekad zagledam tu
gdje sam jednom ranije pisma gomilao
i izroniš ti.
S njemačkog preveo Stevan Tontić
slika Peggys Cove, Nova Scotia, Canada
